Strategija razvoja turističke destinacije

Strategija razvoja turističke destinacije često završi kao tiskani dokument koji stoji na polici. Razlog nije nemar, nego način na koji se takvi dokumenti pišu: bez analize stanja, bez uključivanja dionika i bez mjerljivih ciljeva. Takav dokument opisuje želje, a ne put do njih.

Izrada strategije za nas je proces, a ne pisanje teksta. Krećemo od onoga što destinacija stvarno ima i može, a završavamo s koracima koji imaju nositelja i rok. Tek tada strategija služi kao alat upravljanja, a ne kao obveza prema nekom pravilniku.

Analiza stanja

Prvi korak je inventar resursa: prirodne i kulturne vrijednosti, smještaj, prometna dostupnost, lokalna proizvodnja i ljudski kapaciteti. Uz popis bilježimo i stanje svakog resursa, jer ono što nije dostupno posjetitelju ne može nositi strategiju.

Zatim analiziramo kretanje posjetitelja: odakle dolaze, koliko ostaju, što posjećuju i gdje troše. Ti podaci pokazuju gdje destinacija stvarno stoji, a ne gdje bi željela biti. Bez njih svaki cilj ostaje nagađanje.

Uz to promatramo i okruženje. Slične destinacije u blizini često nude isti sadržaj, pa je razlikovanje nužno. Ono što jednu destinaciju čini posebnom rijetko je nova atrakcija, a često je način na koji se postojeći sadržaj doživljava.

Postavljanje ciljeva

Ciljevi moraju biti mjerljivi i vremenski omeđeni. Cilj koji se ne može izmjeriti ne može se ni provjeriti. Zato svaki cilj vežemo uz pokazatelj i rok, kako bi se napredak mogao pratiti tijekom godine.

• Produljenje prosječnog boravka gosta u destinaciji.
• Ravnomjernija raspodjela posjeta tijekom godine.
• Veća potrošnja kod lokalnih proizvođača i obrtnika.
• Bolja prometna i informacijska povezanost sadržaja.
• Jača suradnja javnog, privatnog i civilnog sektora.

Akcijski plan

Strategija bez akcijskog plana ostaje na razini namjere. Akcijski plan razlaže ciljeve na mjere, a mjere na konkretne zadatke s nositeljem i rokom. Tako se iz općeg dokumenta dobiva popis posla koji se može odraditi.

Mjere dijelimo na kratkoročne, koje se mogu pokrenuti odmah i uz male troškove, i dugoročne, koje traže ulaganje i vrijeme. Kratkoročne mjere drže zamah i pokazuju da strategija nije samo papir, što je važno za povjerenje dionika.

Svaka mjera dobiva i pokazatelj uspjeha. Bez pokazatelja nije moguće znati je li mjera dala rezultat ili je samo provedena radi reda. Pokazatelji moraju biti jednostavni kako bi ih dionici mogli pratiti sami.

Provedba i praćenje

Najveći izazov nije izrada strategije, nego njezina provedba. Zato odmah dogovaramo tko prati provedbu i u kojim razmacima. Redovita provjera, čak i kratka, drži dokument živim i omogućuje ispravke na vrijeme.

Strategija mora dopuštati prilagodbu. Okolnosti se mijenjaju, a dokument koji se ne smije mijenjati brzo zastarijeva. Praćenje služi upravo tome da se uoče odstupanja i da se plan prilagodi, bez gubitka glavnog smjera.

Sudjelovanje dionika u izradi

Strategija koja nastane bez razgovora s onima koji će je provoditi teško zaživi. Zato izradu vodimo kroz radionice s dionicima, gdje se zajedno procjenjuju resursi i dogovaraju prioriteti. Sudionici tada dokument doživljavaju svojim, a ne nametnutim.

Uključivanje ne znači da svi odlučuju o svemu. Neke odluke ostaju na naručitelju, ali razgovor pokazuje gdje postoje različita očekivanja i omogućuje da se ona usklade prije nego što se dokument napiše. Time se kasnije izbjegavaju sporovi.

Radionice su i prilika da se čuju tiši dionici. Mali obrtnici i lokalne udruge često imaju konkretno znanje o terenu koje nije zapisano nigdje drugdje, a koje može promijeniti smjer strategije na bolje.

Planiranje po godinama

Strategija se provodi u etapama, a svaka etapa ima svoj plan. Prva godina obično služi postavljanju osnova i provjeri pretpostavki, dok sljedeće godine proširuju ono što se pokazalo uspješnim. Tako se rizik raspoređuje na više razdoblja.

Godišnji plan sadrži ograničen broj mjera. Previše ciljeva u jednoj godini rasipa resurse i dovodi do toga da se nijedan ne dovrši. Bolje je odabrati nekoliko i dovršiti ih, pa sljedeće godine dodati nove.

Na kraju svake godine radi se kratka provjera: što je provedeno, što nije i zašto. Ta provjera nije forma, nego osnova za sljedeći plan, jer pokazuje gdje su pretpostavke bile pogrešne i što treba drukčije.

Strategija kao zajednički posao

Strategija ima snagu samo ako je dionici doživljavaju svojom. Dokument koji je napisao netko izvan destinacije, bez razgovora s ljudima na terenu, teško se provodi jer ga nitko ne osjeća obvezujućim.

Zato u izradu uključujemo one koji će je provoditi. Njihovo sudjelovanje traje dulje i traži više razgovora, ali na kraju daje dokument koji se stvarno koristi i koji nosi promjenu u destinaciji.